Mandarinski, kantonski, šangajski i hokkien često se nazivaju dijalektima kineskog jezika. Ipak, razlike među njima mogu biti veće od onih koje razdvajaju nekoliko službeno priznatih europskih jezika. Razumijevanje razloga za to otkriva nešto fascinantno o tome kako definiramo jezike.
Većina ljudi kineski smatra jednim jezikom koji se govori u različitim regionalnim dijalektima. Mandarinski je službeni standard u kontinentalnoj Kini, dok se kantonski, šangajski, hokkien, hakka i drugi varijeteti obično opisuju kao regionalni oblici istog jezika.
No postoji zanimljiva komplikacija: mnogi kineski „dijalekti” nisu međusobno razumljivi.
Govornik mandarinskog uglavnom ne može razumjeti razgovor koji se u cijelosti vodi na kantonskom, šangajskom ili hokkienu bez prethodne izloženosti tim jezicima ili njihova učenja. Ti se varijeteti znatno razlikuju u izgovoru i rječniku, kao i u nekim aspektima gramatike.
Razmotrimo sada jezike bivše Jugoslavije. Srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski priznati su kao zasebni nacionalni standardni jezici. Ipak, njihovi se govornici uglavnom mogu razumjeti bez većih poteškoća.
To stvara fascinantan kontrast. Neki službeno priznati jezici iznimno su slični, dok su neki varijeteti koji se tradicionalno klasificiraju kao dijalekti izrazito različiti.
Što onda točno neki jezični oblik čini jezikom, a ne dijalektom?
Odgovor obuhvaća više od rječnika i gramatike. Povijest, kulturni identitet, obrazovanje i jezična standardizacija također imaju važne uloge. Prepoznavanje jezičnih razlika ne podrazumijeva da zajednice moraju imati zasebne nacionalne ili političke identitete. Klasifikacija jezika i nacionalni identitet povezana su, ali u osnovi različita pitanja.
Kineski je raznolika skupina srodnih jezika
Kineski pripada sinotibetskoj jezičnoj porodici. Njegovi varijeteti čine sinitsku granu, koju jezikoslovci obično dijele na nekoliko glavnih skupina.
Ovisno o sustavu klasifikacije, kineski ima približno sedam do deset glavnih skupina, s brojnim regionalnim varijetetima unutar svake.
| Skupina | Poznati varijeteti | Glavne regije |
|---|---|---|
| Mandarinski | Standardni mandarinski, sečuanski | Sjeverna i jugozapadna Kina |
| Wu | Šangajski, suzhouski | Šangaj, Zhejiang |
| Yue | Kantonski, taishanski | Guangdong, Hong Kong |
| Min | Hokkien, teochew, fuzhouski | Fujian, Tajvan |
| Hakka | Varijeteti hakke | Guangdong, Fujian, Jiangxi |
| Xiang | Hunanski | Hunan |
| Gan | Varijeteti gana | Jiangxi |
| Jin | Varijeteti jina | Shanxi |
| Huizhou | Varijeteti huija | Južni Anhui |
| Pinghua | Varijeteti pinghue | Guangxi |
O točnoj klasifikaciji ne postoji opća suglasnost. Primjerice, jin se ponekad svrstava u mandarinski, dok min obuhvaća nekoliko izrazito različitih varijeteta.
Čak ni pripadnost istoj skupini ne jamči međusobnu razumljivost. Hokkien i fuzhouski pripadaju skupini min, no njihovi se govornici uglavnom ne mogu razumjeti bez prethodne izloženosti drugom varijetetu.
Neke susjedne zajednice u južnoj Kini također govore varijetetima koje ljudi izvan tih zajednica, uključujući govornike drugih kineskih varijeteta, mogu teško razumjeti.
Encyclopaedia Britannica opisuje kineski kao skup varijeteta koji se u svakodnevnoj uporabi nazivaju dijalektima, ali ih znanstvenici uglavnom klasificiraju kao zasebne jezike. Njihove razlike uspoređuje s razlikama među suvremenim romanskim jezicima, poput španjolskog, talijanskog i francuskog.
Opisivanje kineskog kao skupine srodnih jezika stoga nije neobičan jezikoslovni pristup. To je ustaljen način razumijevanja njegove raznolikosti.
Po čemu se jezik razlikuje od dijalekta?
Jedan od najkorisnijih pojmova u jezikoslovlju jest međusobna razumljivost, odnosno sposobnost govornika različitih varijeteta da se razumiju bez prethodnog učenja.
Razmotrimo američki i britanski engleski. Razlikuju se u izgovoru, rječniku i nekim gramatičkim pravilima, ali njihovi govornici uglavnom mogu komunicirati bez poteškoća. Većina ih ljudi prepoznaje kao varijetete engleskog jezika.
Razmotrimo sada španjolski i portugalski. Ti jezici imaju zajedničkog pretka i mnoge sličnosti, ali razumijevanje među njihovim govornicima manje je pouzdano, osobito u spontanom govoru.
Mandarinski i kantonski predstavljaju usporedivu situaciju. Iako oba pripadaju kineskoj jezičnoj tradiciji, poznavanje jednoga ne omogućuje automatski razumijevanje drugoga.
Isto vrijedi za mandarinski i šangajski ili mandarinski i hokkien.
To nisu samo različiti naglasci. Riječ je o zasebnim jezičnim sustavima koji su se razvijali stoljećima, uz znatne razlike u glasovnim sustavima, rječniku i određenim gramatičkim strukturama.
Međutim, međusobna razumljivost nije savršeno mjerilo. Govornik mandarinskog koji redovito gleda kantonsku televiziju može razumjeti znatno više kantonskog od nekoga tko se s njim nikad nije susreo. Izloženost, obrazovanje i regionalni kontakti mogu znatno utjecati na razumijevanje.
Jezici mogu tvoriti i dijalektne kontinuume, u kojima je susjedne varijetete relativno lako razumjeti, ali se udaljeniji varijeteti sve više razlikuju.
Ipak, međusobna razumljivost korisno je polazište za razumijevanje zašto se mnogi kineski varijeteti opravdano mogu smatrati zasebnim jezicima.
Mandarinski i kantonski razlikuju se u više od izgovora
Kako bismo uvidjeli razlike među kineskim varijetetima, razmotrimo neke svakodnevne izraze.
| Hrvatski | Mandarinski | Kantonski |
|---|---|---|
| Ja | 我 (wǒ) | 我 (ngo5) |
| On ili ona | 他 / 她 (tā) | 佢 (keoi5) |
| Jesti | 吃 (chī) | 食 (sik6) |
| Ne | 不 (bù) | 唔 (m4) |
| Biti | 是 (shì) | 係 (hai6) |
| Što | 什么 (shénme) | 乜嘢 (mat1 je5) |
| Sada | 现在 (xiànzài) | 而家 (ji4 gaa1) |
Neke riječi upotrebljavaju iste znakove, ali imaju različit izgovor. Druge upotrebljavaju potpuno različite riječi i znakove.
Razlike postaju jasnije pri usporedbi cijelih rečenica.
Hrvatski: Što želiš jesti?
Mandarinski: 你想吃什么？
Nǐ xiǎng chī shénme?
Kantonski: 你想食乜嘢？
Nei5 soeng2 sik6 mat1 je5?
Obje rečenice izražavaju isto značenje i dijele elemente gramatičke strukture. Međutim, njihov rječnik i izgovor znatno se razlikuju.
Kantonski također upotrebljava gramatičke čestice, oznake glagolskog vida i druge konstrukcije koje nemaju izravne ekvivalente u svakodnevnoj uporabi mandarinskog.
Ta dva varijeteta dijele povijesnu osnovu, ali to ih ne čini međusobno zamjenjivima.
Iznenađujuća usporedba s bivšom Jugoslavijom
Možda najupečatljiviji primjer funkcioniranja klasifikacije jezika dolazi iz jugoistočne Europe.
Tijekom velikog dijela dvadesetog stoljeća srpske, hrvatske, bosanske i crnogorske govorne zajednice bile su povezane sa zajedničkim standardnim jezikom, uglavnom poznatim kao srpskohrvatski.
Nakon raspada Jugoslavije uspostavljena su četiri zasebna nacionalna standardna jezika: srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski.
Svaki ima vlastiti službeni status, standardizirana pravila, književne tradicije i odnos s nacionalnim identitetom. Postoje razlike u rječniku, izgovoru, pravopisu i preferiranim izrazima. Srpski se također služi i ćirilicom i latinicom, dok se hrvatski služi latinicom.
Ipak, govornici tih četiriju standardnih varijeteta uglavnom mogu komunicirati bez prijevoda.
Govornik hrvatskog obično može gledati srpsku televiziju i razumjeti što se govori. Govornik bosanskog uglavnom može razgovarati s govornikom crnogorskog bez potrebe da crnogorski uči kao strani jezik.
Razlike su stvarne, ali međusobna razumljivost ostaje vrlo visoka.
Ta je situacija u suprotnosti s mandarinskim i kantonskim, čiji govornici često moraju upotrebljavati zajednički jezik, poput standardnog mandarinskog, kako bi komunicirali.
| Jezični varijeteti | Uobičajena razumljivost u govoru bez prethodnog učenja |
|---|---|
| Srpski i hrvatski | Vrlo visoka |
| Hrvatski i bosanski | Vrlo visoka |
| Srpski i crnogorski | Vrlo visoka |
| Mandarinski i kantonski | Niska |
| Mandarinski i šangajski | Niska |
| Mandarinski i hokkien | Niska |
| Hokkien i fuzhouski | Niska |
To su općeniti kvalitativni opisi, a ne precizna brojčana mjerenja. Stvarno razumijevanje ovisi o obrazovanju, izloženosti i konkretnim varijetetima.
Ipak, temeljni je kontrast jasan.
Srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski priznati su kao zasebni nacionalni standardni jezici unatoč bliskoj jezičnoj srodnosti. Mandarinski, kantonski i hokkien često se nazivaju dijalektima unatoč znatno manjoj međusobnoj razumljivosti.
To ne znači da bi nacionalne jezike bivše Jugoslavije trebalo smatrati nelegitimnima ili da su razlike među njima nevažne. Njihovi zasebni standardi i identiteti dobro su uspostavljeni.
Umjesto toga, usporedba pokazuje da jezična sličnost nije jedini čimbenik koji određuje hoće li neki varijetet biti priznat kao jezik.
To nije svojstveno samo kineskom
Slične situacije postoje diljem svijeta.
Norveški, švedski i danski priznati su kao zasebni jezici, ali njihovi se govornici često mogu razumjeti u različitoj mjeri. Norveški i švedski osobito su bliski u mnogim pogledima, iako razumijevanje ovisi o dijalektu i osobnoj izloženosti.
Hindski i urdski još su jedan zanimljiv primjer. Njihovi svakodnevni razgovorni oblici mogu biti u velikoj mjeri međusobno razumljivi, dok se njihovi formalni standardi razlikuju u rječniku, sustavima pisanja i književnim tradicijama.
Arapski predstavlja situaciju sličniju kineskom. Suvremeni standardni arapski zajednički je formalni pisani jezik u velikom dijelu arapskog svijeta, dok se svakodnevni govorni varijeteti mogu izrazito razlikovati. Primjerice, govornici marokanskog i iračkog arapskog mogu teško razumjeti jedni druge bez prethodne izloženosti.
Njemački pruža još jedan primjer. Neki švicarskonjemački varijeteti znatno se razlikuju od standardnog njemačkog, ali se uglavnom svrstavaju u širu njemačku jezičnu tradiciju.
Ti primjeri pokazuju da ne postoji univerzalno pravilo prema kojem se blisko srodni varijeteti uvijek moraju klasificirati kao dijalekti ili se izrazito različiti varijeteti uvijek moraju priznati kao zasebni jezici.
Ponekad blisko srodni varijeteti razviju neovisne nacionalne standarde. Ponekad znatno različiti varijeteti ostanu dio zajedničkog jezičnog i kulturnog identiteta.
Zašto se kineski jezici i dalje nazivaju dijalektima?
Za tu terminologiju postoje važni povijesni, kulturni i jezični razlozi.
Prvo, zajednice koje govore kineskim jezicima dijele dugu književnu i kulturnu povijest. Njihovi su se jezici razvili iz srodnih povijesnih oblika kineskog, a mnoge su zajednice održavale veze putem književnosti, obrazovanja i kulturne razmjene.
Drugo, standardni mandarinski funkcionira kao zajednički jezik u kontinentalnoj Kini, a ključan je i za obrazovanje i javnu komunikaciju na Tajvanu. Govornici različitih regionalnih varijeteta često uče mandarinski i upotrebljavaju ga za komunikaciju izvan svojih lokalnih zajednica.
Treće, kineski izraz 方言 (fāngyán), koji se obično prevodi kao „dijalekt”, ne odgovara potpuno svakodnevnom značenju te riječi u engleskom jeziku. Može se općenito odnositi na regionalne oblike govora, uključujući varijetete koji su međusobno nerazumljivi.
Naposljetku, jezične oznake oblikuju povijesne konvencije i zajednički kulturni identiteti. Zajednički identitet može obuhvaćati znatnu jezičnu raznolikost, baš kao što se zasebni identiteti mogu razviti oko blisko srodnih jezika.
Izraz „kineski dijalekt” stoga je razumljiv u svojem povijesnom i kulturnom kontekstu.
Poteškoća nastaje kada ga čitatelji engleskog jezika protumače kao malu varijaciju istog govornog jezika.
Ne upotrebljavaju li svi iste kineske znakove?
Jedan od razloga zbog kojih kineski varijeteti djeluju ujednačenije nego što zvuče jest njihova zajednička pisana tradicija.
Govornik kantonskog i govornik mandarinskog mogu teško razumjeti govor onoga drugoga, a ipak oboje mogu čitati standardni pisani kineski ako su ga naučili.
Međutim, to ne znači da pisani standard izravno predstavlja svaki govorni varijetet na isti način.
Standardni pisani kineski uglavnom se temelji na rječniku i gramatici mandarinskog. Govornici drugih kineskih varijeteta taj pisani standard obično uče kroz formalno obrazovanje, čak i kada se razlikuje od njihova svakodnevnog govora.
Kantonski je osobito jasan primjer.
Hrvatski: On nije kod kuće.
Standardni pisani kineski: 他不在家。
Razgovorni pisani kantonski: 佢唔喺屋企。
Obje rečenice izražavaju isto značenje, ali se njihov rječnik i gramatička pravila razlikuju.
Osoba koja poznaje samo standardni pisani kineski možda neće prepoznati svaki izraz koji se upotrebljava u razgovornom pisanom kantonskom.
Drugi kineski varijeteti također imaju prepoznatljiv rječnik i gramatičke strukture, iako se njihove pisane tradicije i stupanj standardizacije razlikuju.
Zajednički sustav pisanja može olakšati komunikaciju preko jezičnih granica, ali te granice ne uklanja.
Vrijedi i obrnuto. Srpski i hrvatski mogu upotrebljavati različite konvencije pisanja, a da pritom ostanu u velikoj mjeri međusobno razumljivi u govoru.
Sustavi pisanja i govorni jezici povezani su, ali nisu isto.
Zašto su te razlike važne za prevođenje i umjetnu inteligenciju
Razlike među kineskim varijetetima nisu samo akademsko pitanje. Imaju praktične posljedice za softver za prevođenje, prepoznavanje govora, podnaslove i umjetnu inteligenciju.
Ne može se automatski očekivati da će model za prepoznavanje govora koji je treniran prvenstveno na mandarinskom točno razumjeti kantonski ili hokkien. Ti jezici imaju različite glasovne sustave, rječnik i jezične konvencije.
Slično tome, prevođenjem teksta na standardni pisani kineski ne nastaje nužno jezik kojim bi se govornik kantonskog prirodno služio u svakodnevnom razgovoru.
Prevoditeljska usluga koja oglašava podršku za „kineski” može pod tim podrazumijevati standardni mandarinski, standardni pisani kineski, kantonski ili neku njihovu kombinaciju. Ta je razlika važna jer podrška za jedan ne jamči podršku za ostale.
Primjerice, sustavu za prevođenje koji se temelji na umjetnoj inteligenciji možda će trebati treniranje i evaluacija prilagođeni konkretnom jeziku kako bi stvarao prirodan kantonski, a ne pisani kineski temeljen na mandarinskom. Sustavi za prepoznavanje govora također moraju uzeti u obzir različit izgovor, rječnik i ponekad potpuno različite jezične strukture.
Izazov se ne odnosi samo na najpoznatije varijetete.
Hokkien, hakka, teochew, fuzhouski i drugi regionalni jezici imaju velike govorne zajednice, ali često dobivaju manje pozornosti u široko zastupljenim jezičnim tehnologijama.
Podrška tim jezicima zahtijeva više od toga da ih se tretira kao varijacije mandarinskog. Može uključivati prikupljanje odgovarajućih podataka za treniranje, razvoj konvencija pisanja, procjenu izlaznog sadržaja na izvornom jeziku i suradnju s govornicima koji razumiju regionalne razlike.
To je osobito važno za prevođenje u stvarnom vremenu, kada dvije osobe koje govore različitim jezicima trebaju prirodno komunicirati bez oslanjanja na zajednički jezik.
Prepoznavanje jezične raznolikosti može poboljšati točnost prijevoda, pristupačnost i očuvanje jezika. Također pomaže razvojnim timovima da točnije opišu koje jezike njihova tehnologija podržava.
Je li kineski, dakle, jedan jezik ili više njih?
Odgovor ovisi o tome kako se upotrebljava riječ „kineski”.
Iz povijesne i kulturne perspektive, kineski može služiti kao krovni naziv za brojne srodne jezične varijetete koji dijele važne književne i kulturne tradicije.
Iz perspektive poredbenog jezikoslovlja često je informativnije opisati kineski kao skupinu srodnih sinitskih jezika unutar sinotibetske porodice.
Oba opisa mogu biti korisna jer odgovaraju na različita pitanja.
Nazivanje kantonskog, hokkiena ili šangajskog zasebnim jezikom u jezikoslovnom smislu ne poriče njegovu povezanost s kineskom poviješću ili kulturom. Niti podrazumijeva išta o nacionalnosti ili političkom identitetu njegovih govornika.
Isto tako, priznavanje srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog kao zasebnih nacionalnih standardnih jezika ne zahtijeva pretpostavku da su njihove jezične razlike veće nego što doista jesu.
Klasifikacija jezika uključuje barem dvije dimenzije: koliko se varijeteti jezično razlikuju te kako ih zajednice doživljavaju, standardiziraju i upotrebljavaju.
Te se dimenzije ne podudaraju uvijek.
Zaključak: Jezik je više od jezikoslovne klasifikacije
Razlika između jezika i dijalekta može se činiti jednostavnom, ali kineski i jezici bivše Jugoslavije pokazuju koliko složena može postati.
Srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski zasebni su nacionalni standardni jezici unatoč visokoj međusobnoj razumljivosti. Mandarinski, kantonski, hokkien i šangajski često se opisuju kao dijalekti unatoč velikim jezičnim razlikama koje mogu onemogućiti lako sporazumijevanje među njihovim govornicima.
Nijedna se situacija ne može objasniti samo međusobnom razumljivošću.
Povijest, obrazovanje, književne tradicije, kulturni identitet i standardizacija utječu na to kako se jezici klasificiraju i nazivaju.
Važna pouka nije da bi neki službeno priznati jezici trebali izgubiti svoj status ili da svaki regionalni kineski varijetet mora dobiti određenu oznaku.
Nego da jezična raznolikost ne odgovara uvijek jezičnim kategorijama kojima se služimo u svakodnevnom životu.
Kineski je osobito upečatljiv primjer. Iza jednog poznatog naziva krije se iznimno širok raspon srodnih jezika, od kojih se mnogi međusobno razlikuju jednako znatno kao jezici koji su drugdje u svijetu priznati zasebno.
Razumijevanje te raznolikosti daje nam točniju sliku kineskog i omogućuje nam da bolje cijenimo složenost ljudskog jezika.
Izvori i dodatna literatura
- Encyclopaedia Britannica: Kineski jezici. Pregled kineske jezične raznolikosti, međusobne razumljivosti i glavnih skupina sinitskih jezika.
- Jin Liu: Povijesni pregled diskursa o fangyanu u suvremenoj Kini. Istraživanje kineskih regionalnih jezika, terminologije i povijesnog razvoja jezičnog identiteta.
- Michele Mannoni: Kineski dijalekti / dijalekti kineskog. Akademska rasprava o terminologiji i razlici između dijalekata i jezika u kineskom jezikoslovlju.
- Pluricentričnost u učionici: Srpskohrvatski jezik. Istraživanje odnosa, razumljivosti i standardizacije bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog.
- Ljubica Djordjević: Pravni status jezika nastalih iz srpskohrvatskog. Analiza službenih jezičnih standarda koji su se razvili nakon raspada Jugoslavije.